Moja ljubav prema konjima rodila se davne 2006.godine kada me je mama kao dvanaestogodišnjakinju upisala na program plesa koji se održavao u fondaciji „Zemlja prijateljstva i mira“. Pored plesa, imali smo raznih aktivnosti, a jedna od njih je bila jahanje. Jedan čas jahanja dnevno je bio i više nego dovoljan da se zaljubim u ovaj sport. Avantura zvana „jahanje“ trajala je oko godinu dana, kada sam se, zbog raznih životnih okolnosti (obaveze u školi, daljina kluba, ..), prestala baviti ovim sportom. Vrijeme je prolazilo, al ljubav prema konjima nije. Kada sam, konačno, postala dovoljno stara da sama posjedujem konjičke klubove i nastavim svoju avanturu, ja, iskreno, nisam imala hrabrosti. Mislila sam da to više nije za mene i da sam prestara da krenem ispočetka.
Međutim, sve se to promjenilo kada je moj momak jednog dana odlučio da me iznenadi i odvede na ranč „Lazy Horse“. Nisam znala gdje me vodi sve dok nismo došli do table na kojoj stoji oznaka za skretanje prema ranču. Pomislila sam: „Ma nema šanse!“. Kada smo stigli odmah sam, kao malo dijete, potrčala u štalu na jednu veliku porciju maženja sa konjima. Uz krade nagovaranje pristala sam i na čas jahanja. Osjedala sam se nesigurno, ali i jako sretno. Konačno sam bila u sedlu, nakon predugih deset godina. Taj se osjedaj, jednostavno, ne može opisati. Danas, nakon skoro pola godine aktivnog bavljenja jahanjem, i dalje imam leptiride u stomaku prije svakog treninga, a dani vikenda su definitivno postali najdraži dani u sedmici.
