Pad sa konja se može desiti svakom jahaču, bilo da je početnik ili takmičar. Na sreću često je bez posljedica. Povrede prilikom pada sa konja su rjeđe nego što mislimo. Za jahača pad može biti strašno iskustvo, koje ruši samopouzdanje do te mjere da je nemoguć povratak u sedlo.
Jahanje je specifičan sport. To je jedini sport u kojem se sportista može bojati svog ”rekvizita”. Zamislite situaciju u kojoj se skijaš spušta niz padinu i skije odjednom odluče krenuti u drugom smjeru od onog gdje ih skijaš navodi. Možda hoće da skoče uvis, da se propnu ili da zbace skijaša. Koji bi se skijaš smio vratiti na te iske skije?
Strah u konjičkom sportu je utoliko komplikovaniji jer je povezan sa iskrenim emocijama. Dijete voli svog konja (svaki konj kojeg jaše je ”njegov konj”), znači istovremeno se boji svog rekvizita i voli ga. Kada ste čuli košarkaša da prije uzimanja svog rekvizita pomiluje loptu i kaže ”budi mi dobra danas, ja te volim”? U konjičkom sportu ove riječi su svakodnevnica.
Sve ove emocije, želja sportiste da se napreduje kao jahač, da se dokaže treneru, roditeljima i samom sebi, čini ovaj sport vrlo izazovnim. Izazov je time veći jer je sportski napredak jedino moguće ostvariti pravilnim partnerstvom između jahača i konja, odnosno sportiste i ”rekvizita”.
Mnogi ne shvataju da je prilikom pada sa konja jahač doživio traumu i da prolazi kroz cjelokupan proces nošenja sa posttraumatskim stresnim poremećajem. Osnovna emocija u cijelom procesu je strah, a strah je jedna od najneugodnijih emocija čovjeka. Svega ovoga nekada nisu svjesni ni sami jahači, ni treneri, ni roditelji, pa umjesto da se pravilno nose sa ovom situacijom, forsiranjem je dodatno pogoršavaju.
Ima različitih padova sa konja. Nekada je to na početku učenja jahanja, kada jahač nema potrebne vještine, pa u laganom kasu ili čak hodu izgubi ravnotežu i padne. Nekada je to gubitak ravnoteže na preponi, nekada se konj uplaši pa krene u galop koji jahač ne može ispratiti. Ovakve situacije manje plaše jahača jer su slučajne i može se reći da je jahač pao svojom krivicom.
Mnogo su traumatičnije sitacije kao što su pad prilikom propinjanja konja, zbacivanje, odnosno situacije u kojima konj iz nekog razloga odjednom odluči da ne želi jahača na svojim leđima. Problem je time veći, što je to uradio baš onaj konj kojeg dijete toliko voli, kojem je pred polazak na trening isplelo pletenicu i od srca ga poljubilo.
Ukoliko je jahač zadobio povredu, situacija je još kompliciranija. Posebno ukoliko se radi o jahaču koji je aktivno uključen u sport. Takva djeca se često identificiraju sa jahanjem, radom sa konjima i boravkom u štali. U slučaju povrede, dolaskom u štalu oni se osjećaju beskorisno, a susret sa mjestom na kojem se desila nezgoda aktivira traumu. A sve to im se dešava na mjestu koje je do jučer bilo njihovo utočište. Još ukoliko ga okolina počne upoređivati sa nekim drugim djetetom koje je imalo povredu i ”sa gipsom se vratilo na konja”, mentalni oporavak tog djeteta je sve dalji.
Julie Saillant, trener životnih vještina je prepoznala probleme sa kojim se susreću jahači nakon padova i povreda i navela je tri osnovna problema: 1. kada se vrati u sedlo, jahač je dosta ispod nivoa na kojem je bio; 2.vraćanje na nivo na kojem je bio je otežano zbog straha i gubitka povjerenja u konja; 3. napredak na nivo veći od onog na kojem je bio je nesaglediv očima tog jahača zbog gubitka samopouzdanja. Ona navodi četiri koraka za psihološki oporavak jahača nakon pada/povrede.
1. Postavljanje ličnih ciljeva
Studije su pokazale da su povrijeđeni sportisti, koji nisu postavljali lične ciljeve, sporije napredovali. Suština kod ličnih ciljeva je da se mogu korigovati i mijenjati u smjeru koji najviše odgovara konju i jahaču. U slučaju mlađe djece ovaj korak bi trebali napraviti skupa dijete, trener i roditelj, uzimajući najviše u obzir osjećaje djeteta jer je ispravan oporavak od traume jedina garancija za budući napredak.
2. Prihvatanje
Poređenje sa drugima je najveća greška nakon povrede. Poređenjem, bilo da to radi jahač sam, treneri ili roditelji, jahač se osjeća malim, zatočenim na jednom mjestu koje je sve dalje od mjesta gdje želi biti. Poređenje sa drugima najviše koči progres. Umjesto poređenja, jahač treba prihvatiti sebe i situaciju u kojoj je, kao i jahaći nivo na kojem je u tom trenutku. Prihvatanjem, postaje zadovoljan samo prilikom da jaše i tada postoji samo jedan put kojim kože da ide, a to je naprijed.
2. Pozitivna slika o sebi
Pozitivna slika o sebi u ovom slučaju znači da jahač vidi sebe i svog konja u svjetlu i sa uspjehom koji želi da postigne. Sve što vidi u svom umu prenijeće i na svog konja, na kraju to i jeste kranji cilj partnerstva konja i jahača.
3. Pozitivni dijalog sa samim sobom
Ako jahač sam sebi govori da će opet pasti sa konja, biće napet i konj će to osjetiti. Ako uloži trud u mentalnu sliku uspješnog treninga, sam sebi kaže kako će taj trening izgledati i fokusira se na pozitivan ishod, velike su šanse da tako i bude.
4. Slika o samom sebi
Svako bira u kojem svjetlu će vidjeti samog sebe. Ako jahač vidi sebe kao kompetentnog, kvalifikovanog, i ako uživa u jahanju, ishod treninga će slijediti vaše misli.
Svaki pad ili povredu jahač treba shvatiti kao iskustvo iz kojeg izlazi bolji nego što jeste. Sportske povrede su u svakom sportu najveća noćna mora sportiste. U svijetu sporta vlada novi trend u kojem sportisti objavljuju svoj sportski performans prije i poslije povrede. Ako su se kroz proces oporavka od povrede ili neuspjeha vodili pravilno, rezultati su iznenađujući.
Ref: Getting Back on the Horse After Injury: 4 Steps for Psychological Healing, Saturday Links Presented by Nupafeed USA, Sport Horse Nation Spotlight: Four ‘Mochachino’ Eventers, By Julie Saillant on Feb 16, 2019.
