Još kao trogodišnjakinja, kada sam već postajala svjesnija svijeta oko sebe, razvila sam ljubav prema životinjama, naročito konjima. Tako mala, tu ljubav sam održavala većinom preko slika i filmova. Međutim, godinu dana kasnije došao je trenutak kada ću upoznati uživo ljubav iz svojih snova, tu gracioznu, veliku životinju. Kada više nije bilo filma o konjima kojeg nisam odgledala po 100-ti put, moji roditelji su odlučili da je vrijeme da me konačno odvedu na ranč blizu naše vikendice. Misleći da ću se prepasti kada shvatim da to nije mala i bezopasna životinja, i da će se moja ljubav ugasiti, nisu mi uplatili čas jahanja i došli su opušteni i spremni da krenu kući. Ali, desilo se baš suprotno, mala četverogodišnja Nadija se razletila po štali, oduševljena i zaljubljena.
Prvi konj, odnosno kobila koju sam u životu jahala je bila Beba, u Fondaciji ”Zemlja prijateljstva i mira”. I dan danas je pamtim kao bitnu prekretnicu u svom životu, ona me zadržala u ovom, tada hobiju, sada već sportu koji treniram, ona je bila ta koja me nagnala da totalno padnem na konje, njene mile tamne oči, mekana griva, debeljuškasta guza i bijela zvijezda na čelu. Nju ću pamtiti do kraja života. Od nedjelje do nedjelje sam čekala na trenutak s njom, pripremala posebnu jabuku samo za nju, i čim bih kročila na ranč, trčala sam u njen boks da je počastim onim što najviše voli, jabukom, mrkvom ili kockicom šećera i porcijom maženja. Zatim je slijedio čas jahanja, podrazumijevalo se da ja jašem Bebu. U početku su mi instruktori pokušavali davati druge konje, ali sa tvrdoglavim djetetom koje se vezalo za jednog konjića teško možeš izaći na kraj, tako da su na kraju odustali i svaki put me dočekivali sa istim uzdahom i rečenicom ”Naravno, opet Nadija i Beba..”. Na njoj sam probala prvi galop, kasnije i naučila galopirati, sa nje sam naučila padati a da ne završim sa lomovima, sa njom sam uživala na svojim prvim terenima u životu, preskakala prve prepone i pripremala se za polaganje galopa 2.
Nažalost, Beba i ja smo se rastale. Od 2008. do 2013. godine sam napravila pauzu u jahanju, i 2013. godine počela sve ispočetka u novom klubu, među novim konjima. Beba je ostala u Fondaciji ”Zemlja prijateljstva i mira”, gdje joj je lijepo, gdje uživa zajedno sa Aškom, Danijem, Ezelom, i ostalim drugarima s kojima je uživala i dok sam ja bila tu. I dalje je dočekuju jabuke i ostale poslastice u boksu, djeca dolaze i odlaze iz njenog života, kao što sam i ja prošla, ali ona će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu i niko je nikada neće moći zamijeniti.
