Šta konji imaju s ljubavlju?

Semsa-Alic

Danas je već teško ne primjetiti – konji se vraćaju u BiH. Sve je više ljudi koji ulažu značajne novce, vrijeme i trud u stvaranje jednog novog jedinstvenog 4svijeta. S jedne strane, imamo one koji kupuju i uređuju zemlju, grade štale, nabavljaju i treniraju konje, zapošljavaju ljude, plaćaju časove, opremu… Ako se zna da kod nas ovaj posao ili ovaj sport ne donosi ni blizu bajnu zaradu kao na Zapadu (ako je uopšte donosi), postavlja se pitanje – zašto to rade? Pitanje koje je možda preciznije je: Šta nas toliko privlači tom pomalo zastarjelom, skupom pa čak i opasnom svijetu?

Na žalost, nije rijetka pojava da postoje ljudi koji smatraju da će se boravkom u svijetu konja “očešati” za koju “šljokicu” poslovičnog glamura koji okružuje ovaj svijet. Njih je lako prepoznati, ali neću govoriti ni o njima. Interesuju me ljudi kojima, kao meni, nije trebalo puno, a ni dugo, da počnu disati, živjeti, pa i mirisati kao dio tog svijeta. Kako da odgovorim kad me i znani i neznani začuđeni pitaju: “Otkud ti i konji?”Očito, konji nam više ne trebaju kao nekad za putovanja i rad. To bi bio prizor – da se pojavim na sastanku u gradu na konju! I ne govorim samo o problem sa “parkingom”!

Pa zašto onda provodim svaki slobodni trenutak na štali, 30 kilometara od kuće, a svaku slobodnu paru preračunavam za neki dodatni čas jahanja ili potkove ili dio opreme? Kad nije nužda, onda je uglavnom – ćejf, što bi rekao naš narod. I još bi rekli – kad nešto nije “pod moranje”, ona je jednostavno – ljubav.

Da se ne lažemo, konji ija:to nije bio ni ćejf ni ljubav, barem ne na prvi pogled. Na taj prvi, pa i na drugi, a možda i na treći pogled, primarni osjećaj je bio – strah. I želja da se maknem što dalje od te gromade mišića, daleko izvan dometa kopita okovanih željezom, ili bar repa. I pomisao rođena u tom trenutku panike: ”Kome naupade da ovo nazove “plemenita životinja”?!”

Dvije godine nakon prvog susreta, bolje poznavanje konja i njihovog svijeta zamijenilo je strah za dva osnovna stuba bilo koje ljubavi – uvažavanje i primjereno postupanje.I dalje ne mogu reći da znam puno o konjima, ali znam dovoljno o sebi, kako me je iskustvo u svijetu konja mijenjalo i kako će me mijenjati dokle god sam mu izložena.

Naime, u svijetu konja shvatiš neke stvari puno bolje i puno brže nego u svijetu ljudi. Prvo, ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. Ta ogromna životinja, o kojoj prvisusret opisuješ uglavnom strahom, se u stvari boji tebe: njoj ti mirišeš i izgledaš kao najgori predator – planinski lav, tigar, zmaj….ili ako ima nešto gore od toga u konjskom vokabularu. I ne želi da se se bije s tobom, ako baš ne mora, već samo da što prije pobjegne na sigurno, gdje god to bilo.

Drugo, ni ti nisi osoba kakvom se smatraš. Pa kakvo god mišljenje imao o sebi. Uz konje, sve naše mane ivrline se brzo pokažu, a još brže nassortiraju u pravi svijet: Lako odustaješ? Izađi iz ovog svijeta. Misliš da si “gazda”? Eno ti vrata. Nemaš strpljenja? Good bye.

A s druge strane, za one koji su koliko-toliko svjesni da ipak ulaze u jedan nepoznat svijet, konji mogu da postanu najbolji učitelji u zivotu. Nauče te, na primjer, da veći od tebe mogu imati najnježniju kožu, pa da paziš da tvoj dodir bude sto nježniji. Nauče te da riječi ne samo da nisu jedini način komunikacije, već da su često nedovoljne da na pravi način iskomuniciraju poštovanje. Nauče te da uživotu, kao u sedlu, nađeš pravu mjeru između opreza i opuštenosti. Nauče te da ni jedna lekcijane vrijedi ako te ostavi smorenog i zbunjenog, te da uvijek nadješizgovor da pretrčiš livadu “onako” ili pojedeš mrkvu-dvije više!

I na kraju, evo postade mi kristalno jasno zašto su ljudski preci na svim jezicima nazvali konje “plemenitim životinjama”: konji nas čine boljim ljudima – oplemenjuju nas. Nije ni čudo što ih volimo.

S druge strane, kaže nauka, ta ljubav prema konjima,kao bilo koja ljubav, ima malo ili nimalo zajedničkog sa predmetom te ljubavi, u ovom slučaju sa konjima.Znam da zvuči grozno, ali ljubav je ipak konstrukt koji dolazi iz svijeta ljudi, a ne konja. Koliko god mi je nekad možda bilo bolno za prihvatiti, danas nimalo ne sumnjam da moj konj zaboravi na mene čim mu se maknem iz dometa čula. Ne zato što me voli ili ne voli; jednostavno, u svijetu konja ljudi nisu možda uvijek zlo, ali svakako jesu neprirodna pojava. Konji nas, u konačnici, uče i tu jednu od najtežih lekcija u ljudskom životu – kako nesebično voljeti!

 

ReklamaNeed a ride to ride
ReklamaJahanje u prirodi
ReklamaPansion za konje Lazy Horse
ReklamaŠkola jahanja Lazy Horse