Ako tražite vjernog prijatelja za cijeli život, partnera u avanturi ili takmičenju, onda je vaš konj – Arapski konj. Čistokrvni Arapski konj je oličenje ljepote, energije, inteligencije, hrabrosti i plemenitosti. Kada kreće svojim poznatim ”lebdećim kasom”, svaki put najavljuje svijetu svoju ponosnu, gracioznu prirodu.
Arapski konji su konji pustinjskih Beduina, o kojima se raspredaju brojne legende. Prema beduinskoj legendi Allah dž.š. je stvorio Arapskog konja. “Onda je uzeo pregršt južnog vjetra i od njega svojim dahom stvorio konja pa rekao: “Načinio sam te da budeš kao ni jedno drugo biće na zemlji. Dobro je isprepleteno u tvojoj grivi, a sva blaga leže između tvojih očiju. Nosićeš moje prijatelje na svojim leđima, koja će biti njihovo mjesto za molitve meni. Ti si onaj koji se traži i od koga se bježi. Ti ćeš letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača”.
Prema drugoj legendi prorok Muhamed je nakon dugog putovanja kroz pustinju pustio krdo svojih konja , koji su bili jako žedni, da se utrkuju do oaze i izvora vode. Kada su bili nadomak vode, pozvao ih je da mu se vrate. Samo mu se pet kobila vratilo. Zbog njihove vjernosti, jer su se vratile uprkos velikoj žeđi, ove kobile su postale njegove omiljene i nazvao ih je Al Khamsa, što znači ”pet”. Ove kobile su prema legendi postale začetnice pet linija Arapskih konja Kehilan, Seglawi, Abeyan, Hamdani i Hadban. Iako se ovo smatra legendom i danas neki uzgajivači tvrde da su moderni Arapski konji zaista nastali od ovih kobila.
Al Khamsa, začetnice pet linija Arapskih konja
Ipak i pored brojnih predanja o nastanku Arapskih konja, istoričari smatraju da su Arapski konji nastali miješanjem brojnih pasmina u Tursko i Siriji. Prema nekima dvije vrste, koje i danas žive, se smatraju predacima Arapskih konja, a to su Akhal Teke i Kaspijski konj. Akhal Teke ima neobičan temperament, za koji mnogi uzgajivači kažu da je zao, dok je Kaspijski konj odličnog karaktera i dobar je sa ljudima. Prema ovim teorijama smatra se da je Kaspijski pastuh ukršten sa visokom, ”nezgodnom” Akhal Teke kobilom. Prema drugima, opet, nije sigurno ko je od koga nastao, ili Arapski konji vode porijeklo od Akhal Teke ili obratno. Ono što se sigurno zna je da su Arapske kobile u 14. i 19. vijeku korištene da poboljšaju Akhal Teke pasminu. Prema drugoj teoriji, sve punokrvne pasmine kao što su Arapski konji, Turkomanski konji, Akhal Teke i Barberski konji su nastale od jednog “orjentalnog” predpredaka.
Akhal Tekke
Kaspijski konj
Jasno je da postoji mnogo legendi i naučnih stavova o početcima pasmine Arapskih konja, sve one se razlikuju u nečemu, ali sve se slažu u jednom, a to je da je Arapski konj magično biće koje je poklonjeno narodu pustinje. Beduini su smatrali kobile najboljim, najhrabrijim ratnim konjima. Teški klimatski uslovi beduina zahtijevali su dijeljenje hrane i vode sa svojim konjima, a nekada čak i životnog prostora. U slučaju bolesti ili ždrijebljenja kobile su čak živjele i u šatorima svojih vlasnika.. Njihova ždrijebad su rasla zajedno sa djecom njihovih vlasnika. Smatra se da je ova prisnost, koja se hiljadama godina prenosila genetskim materijalom, razlog zašto su Arapski konji visoko inteligentni i sposobni za prisnu vezu sa čovjekom.
Hiljadama godina Beduini su uzgajali Arapske konje za ratove, za duge pohode i brze upade u nepriijateljske kampove. U ovim teškim uvjetima nastao je konj sa velikim plućnim kapacitetom i nevjerovatne izdržljivosti.
Beduin na Arapskom konju
Sirijac sa Arapskim konjem, 1893.god.
Samo najjači konji su opstajali, što je rezultiralo fizičkim karakteristikama vrste. Arapska kobila je postala najdragocjenije bogatstvo beduina, a oni su hiljadama godina ljubomorno čuvali čistokrvnost svoje pasmine, selektivnim uzgojem. Razlog zašto su bili tako predani u očuvanju vrste je, prije svega vjerski. Smatrali su da je konj božiji dar i da su dužni da ga u ime boga očuvaju istim. Što je imao veći “Jibbah” (istaknuto čelo) nosio je veći blagoslov. Što je imao veči “Mitbah” (lučni vrat sa većim grebenom) nosio je veću hrabrost, a podignut rep je značio veći ponos. Ove osobine su bile visoko cijenjene i selektivne za vrstu.
Smatra se da je prorok Muhamed uputio svoje sljedbenike da paze na Arapske konje i da ih dobro tretiraju, također je rekao da posebnu brigu treba voditi o kobilama jer one osiguravaju nastavak vrste. Beduini su počeli pratiti krvne linije (potomstvo i predake) svakog konja prije 4500 godina i prenosili ih kao oralnu tradiciju.
Zahvaljujući takvom selektivnom čuvanju vrste mi danas imamo prelijepu atletsku pasminu okarakterisanu sa pet ključnih elementa i to glavom, vratom, trupom, leđima i repom. Specifična je mala, kao isklesana glava, prelijepi profilom sa velikim sjajnim široko razmaknutim očima na širokom čelu, male zakrivljene uši i impozantne nosnice, zatim dugi lučni vrat, kratka leđa, horizontalni trup i visoko postavljeni korijen repa.
Pet glavnih karakteristika Arapskog konja: glava, vrat, trup, leđa i rep
Istorijske ličnosti, kao što su Džingis Kan, Napoleon, Aleksandar Veliki i Džordž Vašington su jahali Arapske konje. Danas nam se čini da osobine koje krase Arapske konje, kao što su inteligencija, elegancija i ljepota, nisu u skladu sa njihovom istorijom ratnih konja.
Asocijacija Arapskih konja nam nudi izreku koja možda najbolje opisuje njihov karakter: “Arapski konj će brinuti o svom vlasniku kao ni jedan drugi, jer nije samo uzgojen do fizičkog savršenstva, već je u njemu duh lojalnosti koji nije uporediv ni sa jednom drugom pasminom”.
Čak i danas punokrvni Arapski konji su isti kao oni što su se jahali u staroj Arabiji. Do te mjere je tradicija doprinijela očuvanju krvnih linija, da se još uvijek se mogu naći potomci najranijih Arapskih konja. Arapski konji se danas natječu u raznim disciplinama, ali su neprikosnoveni šampioni u daljinskom jahanju (endurance).
